ZAGAĐENJE MORA I OCEANA

Čovjek – najveći prirodni neprijatelj ljepote

 

Piše: Katarina Car,  2 . g

Duboko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini, sa nebom se spaja. Stihovi ove pjesme ukazuju na veliku ljubav i divljenje moru. Čini nam se da je to vidljivo i u stvarnosti, ali stvarnost je zapravo potpuno drukčija.

More i oceani neizbježan su dio našega života. Prekrivaju oko 70% naše Zemlje, omogućuju nam život, skrivaju tolika čudesa, predmet su divljenja. Prepuni fenomena, dom su milijunima i milijunima živih bića, predmet znanstvenih istraživanja, najobožavanija mjesta za odmor… Mora i oceani kolijevka su života. Tamo je nastala prva sluzava masa organske materije te je dalje evoluirala. Činjenica je da su mora i oceani ujedno i naši roditelji. Kada razmislimo, danas ne bismo bili ovdje i čitali ovaj članak da tome nije tako. Nadalje, ne bi li svi pomislili da uvijek kada netko ima nešto tako dragocjeno, pazi na to kao na oko u glavi, ne ispušta ga iz vida, brine se… no, stvarnost je, nažalost, drukčija, puno tužnija. Ljude ne samo da nije briga i da okreću glavu, nego još i svjesno štete okolišu i zagađuju ga i u tom odnosu more i oceani postaju žrtve.

Uistinu je uznemirujuće koliko je čovječanstvo s jedne strane napredovalo, a s druge strane zagađuje more i oceane na puno raznih načina, s milijunima katastrofalnih posljedica na nj. No, nismo još svjesni da su sve te posljedice upravo najkatastrofalnije za nas! Kako se sve more zagađuje? Evo izbora: iznenadnim izlijevanjem nafte i naftnih prerađevina, zauljenjem vode, krutim otpadom, kemijskim štetnim tvarima u krutom obliku, sanitarnim vodama, ispušnim i dimnim plinovima te ostalim štetnim plinovima, balastnim vodama, porastom temperature voda… nažalost, nabrojano je samo osam načina.

Što se tiče posljedica, to mogu biti: izazivanje fizikalnih i kemijskih promjena i privremenih poremećaja ekosustava mora i priobalja, uništavanje i trajni poremećaji ekosustava mora i priobalja, golemi utjecaji na ribarstvo i marikulturu, utjecaj na turizam i srodne djelatnosti, utjecaj na industriju u priobalju, trajni utjecaj na zdravlje ljudi u priobalju, utjecaji na kvalitetu života… Jedini su nam spas od potpunog zagađenja vode mjere prevencije koje bi provodile države te one koje već (očito neučinkovito) provodi IMO, Međunarodna pomorska organizacija. Također bi bilo bitno osvijestiti ljude općenito, jer sve počinje od pojedinca. Od prethodno navedenih uzročnika i posljedica, osvrnut ću se na njih nekoliko. Kao prvo, jedan od najvećih problema tankerske su havarije. Kada nafta dospije u vodu, ona iscrpljuje iz nje kisik i uzrokuje umiranje biljnih i životinjskih vrsta. Neke će se možda priviknuti na nove uvjete, no većina neće. Najveći ikada zabilježen pomor morske faune uzrokovao je tanker Amoco Cadiz, sagrađen 1974. godine. Ploveći pod liberijskom zastavom na svojoj ruti od Perzijskog zaljeva do Roterdama, nasukao se na obale Bretanije 16. veljače 1978. Naime, nakon što mu se pokvario kormilarski uređaj, plutao je u oluji prema luci Portsall i nasukao se. U razdoblju od dvaju tjedana ispustio je cijeli teret od 227. 000 tona nafte u olujno more. Od sama početka manifestiranja havarije nesporno je da je brod bio onesposobljen za plovidbu zbog kvara u sustavu elektro-hidrauličnog kormilarskog uređaja. IMO je nakon havarije donio nove konvencije o upravljanju kormilarskim sustavom na brodu. Nažalost, to je samo jedan od mnogih takvih slučajeva. Naravno, ne mora brod potonuti da bi uzrokovao zagađenje. Ako ga automobili, koji nisu u moru, zagađuju svojim ispušnim plinovima koji se pretvaraju u kisele kiše, kako ne bi i brodovi koji ispuštaju svakojake otpade u more; počevši od sama goriva koje možete vidjeti kako curi u more, ako samo malo bolje pogledate što se događa na trupu broda dok se vozite brodom. Nafta nije jedini problem s kojim se suočava ekosustav. Misli se da će do 2050. godine smeće u oceanu nadvladati ribu, a preko 5,25 trilijuna komada plastičnog otpada već se nalazi u svjetskim morima. Ove šokantne fotografije snimila je fotografkinja Caroline Power između otoka Roatan i Cayos Cochinos, s obale Hondurasa. Fotografije su nastale krajem rujna i početkom listopada 2017. Otpad ima tendenciju okupljanja oko morskih tokova i linija gdje pritječu dvije struje u oceanu. Morske struje učinkovito okupljaju morske otpatke i plastično onečišćenje dok u konačnici ne budu zarobljeni određenim strujama. Nažalost, to postaje sve uobičajenije. Živjela sam na otoku Roatan 11 godina, rekla je Power za IFLScience u e-mailu. Problem smeća pogoršao se u posljednjih 5 do 7 godina. Nekad su tu bile smeđe alge, s nešto plastike i stiropora. Sada, u određenim periodima godine, ta su područja gotovo u potpunosti prekrivena smećem. Izbjeljivanjem, koji je rezultat globalnog zatopljenja, zahvaćeno je čak 97% Velikog koraljnog grebena. Staklenički plinovi, radijacije, vulkani i visoke emisije stakleničkih plinova mogle bi izazvati najveće izumiranje koraljnog grebena u povijesti. Takav razvoj događaja bio bi poguban za biljni i životinjski svijet u okolini. Zbog izrazito visokih temperatura mora nestaju i umiru male alge, zooksantele s kojima koralji žive u simbiozi.  Odumiranje koralja ima jako loše posljedice na cijeli život podmorja, posebice na ribe, ali i na druge ugrožene životinjske vrste poput morskih kornjača i zmija. Koraljne strukture ribe koriste za prehranu i reprodukciju i bez njih bi se promijenio cijeli ekosustav. Zamislite ironiju, Australija je jedan od najvećih emitera stakleničkih plinova zbog brojnih elektrana na ugljen, a sada će, dijelom i zbog toga, njezina baština najvjerojatnije odumrijeti do 2030. godine.

Najtužnije je što stradavaju nevine životinje i što se uništava tolika prekrasna flora. I iako se učini kao da u cijelo priči štetimo ponajviše okolišu, tome uistinu nije tako. Čovjek šteti sam sebi i ako ovako nastavi, nestat će sve blagodati koje nam daju mora i oceani i vode općenito te ćemo uništiti kompletnu vodenu floru i faunu. Primjerice, jeste li znali da većina država svijeta nema pitku vodu iz slavine? Hrvatska je sretna pa je po Unescovu popisu na 5. mjestu zemalja u Europi koje imaju pitku vodu. Čini se da je zaključak da je čovjek najveći prirodni neprijatelju upravo sam sebi jer je svima lakše okrenuti glavu, nego zapravo nešto poduzeti. Zato, ako drugi neće reciklirati i barem malo pomoći cijeloj prirodi i čovjeku, onda barem ti to napravi, jer sve počinje od nas samih.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *