GLAD

piše: Marta Novaković, 2. g

 

Nedjelja

Već jedan tjedan kašlješ u snu. Kad si se jutros probudio, na jastuku je bilo krvi.

Nešto što je možda bilo ptica sinoć – leži na hladnom asfaltu, na
utrobom obojenoj cesti;
ako se može zaboraviti letjeti, može se zaboraviti hodati.

Čovjek sa sedam džepova na kestenjastom kaputu uđe u bar i počne ih prazniti na novine presavinute ispred tebe. Iz prvog džepa izvadi šaku očiju. Onda, šaku jezika. Tri uha. Zube. Nokte. Nešto što može, a ne mora biti lastavičje krilo.

Smeđa krv presijava se na sivom papiru dok iz sedmog džepa čovjek vadi srce koje još kuca i stišće ga dok se ne smiri. Zuri ti u oči, kao i očne jabučice na stolu. On te pita bojiš li se. Ti ga pitaš je li moguće da ti je nešto upuzalo u tijelo i umrlo ondje preko noći. „Ne,“ reći će, „no što ako si to pojeo?“

Čaša napunjena do ruba koja preklinje da bude prolivena;

Ti i ti i tvoj duh, svaki poseže za bocom, ali samo jedan od vas razbija je o zid. Samo jedan od vas ispije gutljaj i padne mrtav. Nitko neće saznati što posljednji radi. (Sva trojica imaju krv na rukama.)

nož na porculanskoj koži, oštricom prema gore.

Srijeda

Od potrebe, od želje, nag si i treseš se; mogao bi imati toliko toga ali biraš ostati gladan. Mogao bi progutati čitavu zemlju i ostalo bi još mjesta u šupljini tvog trbuha; nikad se nećeš zasititi. Kad odeš u krevet, udovi ti se raspadnu u drhtaje, pa provodiš jutra ponovno ih sastavljajući. Koljena te bole jer se opet moliš; moliš se da glad prođe, moliš se da onom što te drži budnim noću ispadnu zubi i da ugine od gladi.

(iznutra prema van i natrag)

Kad te djeca iz geta zgrabe za košćata zapešća da izmole sitniš, izvrneš džepove i vani ispadnu oči. Zure, i oči i djeca, i žele znati zašto ima očnih jabučica na podu. „Ispale su, ali bolje je tako“, kažeš – „Zar nikad ne poželiš biti slijep na svijet?“
Ispale su od plača, plača, plača –

 

Petak

(Sasvim odjednom, ne radiš ništa i nisi gladan. Kosti ti se taru kad se pomakneš pa se uopće ne mičeš. Nebo je plavo kao oko slijepog djeteta, u dnu grla imaš nešto glasno i proždrljivo i ovdje je već neko vrijeme. Otkucavanje sekundare i teretni vlakovi u prolazu jedino su što čuješ kad pokušaš zaspati. Zvižde, hrđaju, kao i ono u tebi – nisi gladan.)

Tko si ti?
(Ovo nikad nije bilo pitanje bez odgovora. To ne znači da ćeš ga ikad moći progutati.)

(iznutra prema van i natrag)

Prekriven si kišom iznutra prema van; krvariš kišnicu. Mama ti je nekoć pričala o tome kako bi se oblaci rastvorili u doba promjene i napokon razumiješ što je mislila – metamorfoza, to je ono što jesi.

                        Na tvojim kostima više nema mesa, džepovi su ti puni iščupanih zuba;

Ne znaš u što se pretvaraš, ali bolje je od ičega što si bio prije.

Napomena: Ovaj je literarni rad predložen za županijsku razinu Lidrana 2019.                                                            

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *