REPORTAŽA IZ AMERIKE

Ono što mi se najviše sviđa u Programu razmjene neograničena je mreža ljudi sa svih strana svijeta kojima sam okružena, kao i mogućnost uspostavljanja veza koje će trajati cijeli život

piše: Petra Sučić, 3. f

21. siječnja 2019. prošlo je ni više ni manje nego pet mjeseci od moga prvog ulaska u Sjedinjene Američke Države i početka učeničke razmjene. Mogu reći da sam se nakon toliko vremena uspjela djelomično prilagoditi stranoj kulturi i da sam ispunila preduvjete na temelju kojih mogu uspoređivati strano i domaće.

Moju veliku želju za sudjelovanjem u razmjeni učenika potaknula su iskustva i doživljaji  učenika koji su proteklih godina sudjelovali u sličnim programima, a razlog zbog kojeg sam, za godinu u inozemstvu, odabrala Sjedinjene Države moje je zanimanje za njihov izobrazbeni sustav. O tome sam više počela razmišljati kad se u širem javnom prostoru u Hrvatskoj počelo problematizirati pitanje kvalitete hrvatskoga školstva i kad su se pojavile stručne usporedbe europskih, američkih i dalekoistočnih (Taiwan, Japan, Južna Koreja) izobrazbenih sustava.

Naravno, to nije jedini razlog. Već sad mogu sa sigurnošću reći da će sklopljena prijateljstva, samostalan život, prikupljena iskustva i naučene lekcije tijekom mojeg boravka ovdje biti toliko vrijedne da ću se  doživotno  osjećati dužna  svima koju su nešto žrtvovali da bi meni omogućili ovo iskustvo.

Za Program dugoročne učeničke razmjene u organizaciji Rotary kluba dobila sam sjajne preporuke, i nakon ovih pet mjeseci i sama sam se uvjerila da je taj program najbolja opcija. Program je utemeljen na načelu suradnje mreže sponzorskih klubova tako da učenike sponzorski klub iz njihove domovine šalje u „host“ klub u inozemstvu koji tada preuzima dio odgovornosti. Tijekom godine učenici mijenjaju od 2 do 4 obitelji domaćina, kako bi prikupili različita iskustva i doživljaje. U mom slučaju radi se o trima obiteljima. U prvoj sam obitelji provela božićne blagdane, a zatim sam se preselila u drugu obitelj. Rotary klub Jamestown, NY primio je mene i još jednog učenika iz Paragvaja ove godine. Klub nam osigurava obitelji, organizira putovanja da bismo bolje upoznali zemlju primateljicu, rješava eventualne poteškoće u školi ili obitelji i osigurava nam mjesečni džeparac u iznosu od 100 USD. Zauzvrat, mi moramo ispuniti obvezu aktivnog sudjelovanja u klupskim sastancima svaki ponedjeljak. Mreža rotary klubova geografski je podijeljena na  tzv. distrikte radi efikasnije organizacije i djelovanja.  Naš klub je dio Districta 7090 koji obuhvaća zapadni dio Države New York i južni dio pokrajine Ontario u Kanadi. U distriktu je ove godine dvadesetak učenika i redovito se viđamo (najmanje jednom mjesečno) na sastancima ili putovanjima koje organizira distrikt. Zajedno smo već posjetili Slapove Niagare, Buffalo, Niagara on the Lake. Također smo sudjelovali na tzv. orijentacijskom vikendu, gdje smo saznali što nas sve očekuje u ovoj školskoj godini. Ono što mi se najviše sviđa u Programu razmjene neograničena je mreža ljudi sa svih strana svijeta kojima sam okružena, kao i mogućnost uspostavljanja veza koje će trajati cijeli život.


Slapovi Niagare

Moj svakodnevni život, kao američke tinejdžerice, uključuje odlazak u školu, pokušaj socijalizacije sa što više vršnjaka, izvršavanje dužnosti kao što su: polaganje testova i pisanje zadaća, obavljanje nekih sitnih kućnih poslova, odlaske na treninge, klupske sastanke i putovanja. Škola ima približno 1600 učenika, oko 350 u mojoj generaciji, nudi bezbroj slobodnih aktivnosti, sportova i naprednih premeta, kao i zdravstvenu skrb, jer ima bolnički centar unutar škole. U školi možemo koristiti i bazen, četiri teniska terena, dvije dvorane, kazalište, teretanu, a svi učenici imaju i besplatan obrok. Organizacija nastave je uistinu impresivna, ali ne i nužno bolja u svim aspektima.

Utakmica američkog nogometa Syracuse, NY

Prvi semestar je za mene bio izvrstan. Nakon nastave, svaki sam dan imala trening od 15 do 17 sati. Jedanput tjedno imali smo turnire protiv škola iz Države New York, i ja sam odigrala nekoliko mečeva za školu. Nakon završetka teniske sezone prebacila sam se na trčanje. Trkački treninzi mi nisu bili toliko dragi, ali smo svaki dan pretrčali skoro 4 milje. Od početka 12. mjeseca skijam svaki ponedjeljak.

Nedavno sam se priključila ekipi „Mock Trial Club“. Radi se o klubu koji je usporediv s našim debatnim klubovima, ali učenici ne raspravljaju o etičkim ili drugim društvenim pitanjima, nego na temelju zadanih materijala oponašaju sudske postupke.

Što se tiče isključivo akademskog dijela, odmah u prvom tjednu nastave škola me je premjestila iz trećeg (junior) u četvrti (senior) razred. Moji profesori iz matematike i savjetnik u školi predložili su mi da pristupim prijemnom ispitu za lokalnu državnu visoku školu Jamestown Community College (JCC).

Jamestown, VA

Zbog izvrsnog rezultata dobila sam kredit za JCC za predmet koji sam položila. To znači da mi, u slučaju da odlučim upisati JCC, ta visoka škola priznaje da sam već položila ispit PreCalculus. Odlučila sam izići na taj ispit prije svega zato što PreCalculus pokriva gradivo 3. razreda hrvatskih srednjih škola. Osim funkcija, analitičke geometrije i trigonometrije obuhvaća i uvod u derivacije i integrale, a preduvjet je za slušanje predmeta Calculus koji se bavi isključivo derivacijama i integralima. Taj sam predmet izabrala u drugom polugodištu. Ako se uspoređuje s matematikom u Petoj gimnaziji prema razini problema koje smo rješavali, ovo je neusporedivo  jednostavnije, ali s obzirom na to da sam imala samo četiri predmeta u cijelom polugodištu i da sam svaki dan imala 80 minuta matematike, dobila sam dosta vremena da dobro shvatim sva načela, za što prije nisam imala vremena ni volje. Iz ovoga se vidi da američki sustav  omogućuje onima koji to žele (svi učenici sami biraju svoje predmete i razinu na kojoj će slušati i polagati te predmete) samostalan razvoj i fokusiranje na područja kojima se učenici žele baviti. Velika je mana tog sustava da učenici nemaju onu širinu koju većina europskih školskih sustava nudi, s 14 ili 15 obveznih predmeta. U početku sam često bila (neugodno) iznenađena pitanjima američkih učenika i njihovim neznanjem elementarnih činjenica. Još češće su Amerikanci otvoreno pokazivali iznenađenje zbog razine mog znanja engleskoga jezika, a pogotovo kad bi čuli da sam učila još dva strana jezika. I svi se slažu da bi htjeli da njihove škole nude te opcije djeci od ranije dobi.

Moj je najvažniji cilj do kraja školske godine učlaniti se u što više klubova i odabrati sve predmete koje inače nikad ne bih imala priliku slušati ili im posvetiti dovoljno pozornosti i otkriti čime se želim baviti do kraja života.

Što se tiče kulturoloških razlika, iz moje perspektive nisu toliko velike kao što se to možda čini iz hrvatske točke gledišta. Osim činjenica da je sušilo za kosu strani pojam i da se kućne papuče drže prikladnom obućom za školu i javne ustanove, psihološki uzorci ljudi svugdje su isti.

Jedna predrasuda koju ne mogu razbiti je pretilost. Dosad sam pretpostavljala da je razlog tome cijena gotove hrane u usporedbi s kupljenim namirnicama i energijom utrošenom u pripravljanje jela od tih namirnica. Moja je nova pretpostavka da je razlog toliko raširene pretilosti to što je večera velik obrok, a tijekom dana se ne jede puno. Osobno, to mi je bila jedna od težih prilagodbi.

Također, škola i posao su središte društvenog života. U gradu nema kafića gdje ljudi sjede i piju kavu po nekoliko sati. Nigdje se ne hoda ili vozi bicikl i javni prijevoz nije u širokoj uporabi. Nemam tu slobodu kao u Zagrebu, kao što je u većini europskih gradova, gdje je sve usko povezano, nego moram nekoga zamoliti da me odveze do trgovine.

U školi se često organiziraju školske zabave ili plesovi – od zabave Homecoming na početku školske koja uključuje i utakmicu američkog nogometa prije plesa do maturalne večeri na kraju godine.

Prisutan je i jedan oblik segregacije kakav kod nas još ne postoji, a to su takozvane klike koje smo se navikli viđati na filmovima, npr. sportaši uglavnom sjede zajedno i nose sportske dresove prije velikih utakmica.

Dosad sam sklopila velika prijateljstva i upoznala puno zanimljivih ljudi. Prva obitelj s kojom sam živjela bila je predivna i bilo mi je teško oprostiti se nakon samo četiri mjeseca zajedničkog života. Bez obzira na to koliko je bilo teško otići od kuće i koliko mi nedostaje obitelj, prijatelji i život u velikom gradu, osjećam da će biti još teže vratiti se natrag.

Sad nemam vremena razmišljati o tome jer me čeka još sedam veselih mjeseci za koje ću se potruditi da ih maksimalno iskoristim. Sutra putujem u Boston i planiram posjetiti obližnji Cambridge u kojemu su smješteni Harvard i MIT. Odmah kada se vratim iz Bostona, počinjem s pripremama za putovanje u Algonquin u Kanadi.

To je najiščekivanije putovanje koje Rotary organizira, jer klub sve detalje drži u tajnosti. Uspjeli smo saznati da u kampu u kojemu ćemo odsjesti nema vode i struje, a da bismo došli do kampa moramo prijeći kilometar široko zaleđeno jezero.

Science Museum of Virginia – Richmond, VA

 

Nakon Algonquina posjetit ću i grad New York, a nakon završetka školske godine krećem na  mjesec dana dugo putovanje na kojemu ću posjetiti tridesetak saveznih država, što (ne)strpljivo iščekujem.

 

Napomena: Ovaj je novinarski rad prošao na županijsku razinu Lidrana 2019.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *