Okviri i kukci

(asocijativna proza nastala prema: Moritz von Schwind, Farewell at Dawn)

Uokviren sam. Oko mojih nogu gmižu kukci. Shvaćaju li svoju pravu, objektivnu veličinu na ovom svijetu? Shvaćamo li mi svoju pravu objektivnu veličinu u ovom kontinuiranom prostoru? Gledam bijeli mlađak. Je li ta neobična nebeska pojava svjesna?

Uviđa li svoju nadmoćnost nad nama, koji smo prikovani na tvrdo, hladno tlo, a on pluta plavetnilom?

Stojim u okviru. Sputan sam nevidljivim sponama koje probijaju moje kosti i tjeraju ih na pokret. Cijelo moje biće titra. Hoću li se ikada pošteno odmoriti?

Stojim u svojoj glavi. Promatram se. Izgledam usamljeno. Uza sve oko sebe, jesam li doista ovako sam, napušten?
Prašnjavim hodnicima odjekuju moje misli, mekano, poput hoda na travi.
Jedva čujno.

Razmišljam, prebirem. Stalno. Hoću li se ikada pošteno odmoriti?

Pritegnem ruksak i uzimam štap.
Vrijeme je. Moram krenuti.

Do moje svijesti dolazi zvuk cvrčaka u borovima. Zvuk postaje sve glasniji i glasniji. Nemoguće. Hvatam se za glavu. Za šešir. Klizi mi iz ruku. Šešir, glava još ne.

Gledam izbočinu iznad sebe. Ispunjava me osjećajem topline koji privremeno zaustavlja titranje, kao da je netko daleko moćniji od života rastegnuo spone. Toliko da su se produljile i smirile oko jedne točke.

Točka se širi. Pogledam ruku. Trese se. Pogledam šešir. Po njemu gmižu mravi. Jesmo li mi zaista toliko drukčiji od tih crnih točaka? Sigurno volimo tako razmišljati.

Mi smo ništa. Ponekad pogledamo gore, proučimo kratere na mlađaku i vratimo pogled dolje.

Koliko god dugo gledali gore, naši udovi usmjereni su prema središtu Zemlje. Konačno prihvaćamo tu činjenicu i klanjamo se crvima.

Na kraju života, naša volja popušta i mi se rušimo. Spone pucaju.

Vraćamo se tlu, hladnoći.

Je li moguće? Sigurno volimo tako razmišljati.

Lupam štapom u okvir oko sebe. Iz mraka se vraća samo jeka. Nema nikoga.

Samo mravi. Već su obujmili cijeli šešir. Odustao sam od nakane da ga spasim. Prekasno je.

Oko mi obuhvaća vrata. Prebirem po pamćenju. Na lice mi nesvjesno dolazi blag osmijeh.

Iznad mene je moja sretna zvijezda.

Ona će me zacijelo čuvati, kao i dosad.

Kapci su mi teški poput olova.

Moram poći, inače ću zaspati, ovdje, na pragu.

Korak.

Iskoračio sam iz okvira.

Vrisak.

Čuo sam šum.

Trnci.

Nešto je na meni.

Mravi.

Padam. Nemam moći, ni volje.

Prepuštam se.

Bar sam iskoračio iz okvira.

Tonka Ileković

(tekst je prošao na županijsku razinu LiDraNa)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *