Ništavilo

(asocijativna proza nastala prema slici Caspara Davida Friedricha, Večer)

Već me mnogo tjedana prati i diše mi za vratom. Ne sjećam se kako je bilo kad ga kraj mene bilo nije, čak. Svaki moj korak nasljeduje matematičkom preciznošću, sekundu i tričetvrt prekasno; uvijek mi je za petama pa brzam hodnicima u strahu da će mi nagaziti na pelerinu, ali on je jako spretan ili je od zraka. Nikad ga još nisam dotaknuo. Oči su mu moje, ruke su mu moje – kad stojimo zajedno pred zrcalom, izgledamo kao jedan čovjek. Koliko god se trudio, ja ne mogu naći razliku, nikakvu pogrješku u njegovoj fizionomiji zbog koje bi odudarala od moje. Glas mu je moj i kad govorim, čujem se dvaput: onda kad otvorim usta, i sekundu i tričetvrt okašnjelo, kad ih otvori moj utvarni dvojnik. Zbog toga se često smetem i kažem nešto besmisleno ili nedolično, pa sam sasvim prestao razgovarati, osim kad je nužno. U najdubljem sam povjerenju zapitao svoju milu sestru Elizu vidi li i čuje još nekoga kad joj se obraćam i kraj nje hodim; rekla mi je da sam sigurno malo poludio od svojih knjiga, sa smijehom u glasu koji je zvučao gotovo plačno. Nikome to više nisam spominjao, ali ni drugi nas ljudi ne razlikuju, bojim se. To jest – jednog od nas ne vide, a ja ne mogu odgonetnuti kojeg.

Dosadilo mi je sa sobom imati tu čudnu, jezivu sjenu. Kad smo nasamo, on razgovara sa mnom, mojim glasom i mojim ustima, i zvuči kao pristojan i načitan čovjek – preko ramena čita moje sveske kad ih otvorim na krilu, pa znade, siguran sam, koliko i ja. Ali on za mnom kaska i u ispovjedaonicu, i pred oltar Božji, i molitve mu zvuče suho i opasno kad se pretaču s mojima. Od njegove prisutnosti kasno u noć jeza mi gladi kosti i rijetko mogu mirno usnuti. Donio sam odluku, stoga, da se riješim toga stvora. Večeras nosim sa sobom bodež od srebra, pa je li upir ili đavo ili neko drugo čedo crnoga pakla, blagoslovljenom sječivu izbjeći neće.

Sablast me gleda dok oblačim kabanicu, spremam sveti bodež u džep – kažem mu da idem u šumu, a uvečer ondje zna biti razbojnika. Opasno je. Zašto popovo srebro, pita me prikaza, oblačeći sa mnom još jednu kabanicu koja kao da je oduvijek stajala u ormaru, ali znam da nije. Druge su mi oštrice tupe. Idem sad, već se mrači.

Pola sata kasnije stojimo na čistini i gledamo obzor kroz stabla. Zato što ima moje oči i moje srce, znam da mu je zaigralo u prsima kad je ugledao sunce utonulo među zamagljene obrise brjegova, plave od bliske nam zime. Ugnijezdilo se između njih nalik na nešto ostavljeno što je pronašlo novi dom i sada pušta korijenje, lijeva se oblacima rumeno i žuto i kaplje svud po zemlji. Gdje naiđe na stablo ili stijenu pustit će mrak da gmiže, ali drugdje stavlja svoj pečat, gladno da ostavi trag kao da je smrtno biće. „Ja sam to“, kaže moja sjena, još uvijek gledajući naprijed. „Znam zašto si me doveo ovamo.“

Šutim. Još mu nemam snage gurnuti bodež među rebra, a on je već shvatio što sam naumio.

„Mene bez tebe nema, znaš. Ako te ne pratim u stopu, ja nemam ništa. Samo kroz tebe ja mogu govoriti s ljudima, mogu se smijati, plesati s djevojkama, stisnuti prijatelju ruku. Samo kad stojim pola stope iza leđa ti, mogu svjedočiti čudima kao što su ova nebesa.“

Vjetar razmješta oblake po nebu nad nama kao da je slikar. Ja šutim i slušam.

„Kad nema ljepote, ja nemam za što postojati, a samo uz tebe ja je mogu imati. Kad nestanem, sve što ću imati je ništavilo, bez kraja i bez početka. Mrak sarkofaga i širom otvorene oči.“

„Žao mi je“, kažem mu napokon, i u tom kratkom trenutku kao da smo prijatelji. Lijevi mi je obraz mokar. „Žao mi je, žao mi je, žao mi je.“

Vadim bodež iz kaputa, a ruka mi je od olova; on stoji mirno, ne dišući. „I tebi će tako biti“, kaže mi, a ja se trgnem, spopadne me neka stravična slutnja, i kao mahnit zarijem mu oštricu u srce – moje srce. Mojim glasom, on ispušta hroptaj. Moje se tijelo ruši na tlo.

Nebesa bliješte crveno i zlatno predugo za jedan zalazak sunca. Trčeći i plačući, jedva nalazim put kući.

Kao da me goni čopor paklenih pseta, ulijećem sestrici u sobu, tražim je zamućenim pogledom; ona sjedi i veze, a na licu joj je smiješak spokoja.

„Elizo!“ zajecam, bacajući joj se u naručje. „Napravio sam nešto strašno, strašno!“

Lijepa djevojka ne odazivlje se na moj plač. Zastanem, noge mi se smrznu.

„Elizo?“ šapnem.

Ona podiže pogled, ali ne prema meni nego prema dadilji.

„Elizo, čuješ li me?“

„Marijo, znaš li kada se moj brat vraća iz lova?“ pita ona blagim glasom.

„Nema ga već strašno dugo. Da pošaljemo za njim nekoga?”

Marta Novaković

(tekst je prošao na županijsku razinu LiDraNa)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *