Insomnia

Čovjek u prosjeku provede jednu četvrtinu života spavajući. U pravilu, prosječan čovjek spava osam sati dnevno, to je pedeset i šest sati tjedno, dvije tisuće devetsto dvadeset sati godišnje. U pravilu. Prosječan čovjek. Ali to nisam ja.

Nedavno sam čitala da ljudi sve više pate od nedostatka sna, a svi krive mene. „Sinoć nisam mogla spavati jer sam —-!“ „Sinoć nisam oka sklopio, ta vražja nesanica!“ „Sinoć nisam ovo, sinoć nisam ono.“ BLA-BLA-BLA. Nitko se ne pita kako je meni. Otkad sam se rodila, nisam spavala. Dopustite da Vam se predstavim. Moje ime je Insomnia i u mom životu san je zabranjen. Moj posao je svake noći odabrati nekoga kome ću oteti san. San je spor, pa ga je lako prevariti. Glavno pravilo je da me nitko ne vidi. Kada dopustim da me se vidi, osoba koju sam odabrala ima osjećaj kao da joj je glava eksplodirala. Zarobljena je u svojim mislima i nepomično leži, u mraku, satima. Kada me netko vidi, ne može me se riješiti danima, tjednima, a ponekad i mjesecima. Ne volim dopuštati ljudima da me vide, jer ih onda ne mogu napustiti.

Gledam ga kako već treću noć zaredom ne spava. Škrguće zubima, pritišće dlanove u oči, prevrće se i uzdiše. To me boli. Bol svake noći sve više raste u meni, a tim mi ga je sve teže napustiti. San nam je već odavno pobjegao, odustao je od borbe, a ja ga nemam snage ići potražiti. Svaka noć je sve gora, osjećam da smo oboje iscrpljeni.

Odlazi liječniku, u nadi da će me se riješiti, no ne puštam ga. Unatoč tabletama koje je popio, ja sam i dalje tu. I dalje pati, moli me, preklinje me da ga napustim, plače i uzdiše. Slomljen je. Sklapam oči na nekoliko minuta, u nadi da će se san ušuljati i obuzeti ga.

Ja nisam okrutna. Ja sam nesanica.

Anita Karatović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *