Mamurluk

Koliko je sati? Vani je mrak. Kroz prozor u sobu dopire svjetlost ulične lampe u kojoj se, kada se pogleda, vide brojne sitne, bijele pahulje snijega. U sobi je toplo. Vlada starinski ugođaj uzrokovan drvenim zidovima, krckanjem vatre u kaminu i mirisom tek kuhanoga vina, koji još uvijek dolazi iz kuhinje. Stol je dugačak, također drven, i pun tanjura iz kojih se nedavno jelo. Gosti su maločas otišli. Vrijeme za spavanje odavno je prošlo, ali nije prekasno da se ipak usne. Četiri su sata i dvadeset i devet minuta. Ipak, Marko Petrić ne opterećuje se tom brojkom koja bi u svakome drugome tko normalno ide spavati ulila paniku u kosti. Večerašnji domaćin potpuno mirno i dalje pilji u ognjište, bez ikakvih naznaka da će prestati. Neće prestati jer je njemu ionako svejedno – zasigurno će ostati budan. On ne može zaspati. Informacija o tome koliko je sati ne znači mu ništa, tj. znači mu koliko i pijancu prazna boca – ništa. Marko nema obitelji i stalno pije, previše za svoje i svako drugo godište, a njegova bivša obitelj i ovisnost usko su povezani. Marko je imao obitelj, ali žena i sin napustili su ga nakon što je, mrtav mamuran, jedno jutro skrivio automobilsku nesreću zaletjevši se punom brzinom ravno u kamion za prijevoz pića te usmrtivši pri tome njih oboje. Ne zna se je li veće čudo što Marko nije smrtno stradao tada ili kasnije zbog ciroze jetre. Dan-danas on samo pije i ne spava. Misli da će alkoholom otjerati tugu, ali ona se vraća jednako brzo koliko on naručuje novih pića. Time pokušava ostati budan, ne želi i boji se zaspati. Boji se mamurluka i misli da će ga, ako dovoljno popije, izbjeći. Te noći zaspao je tako slatko, ne sluteći čime će neispavanost, u kombinaciji s malo previše irskoga viskija, ujutro rezultirati. Više nije od tada spavao. Marko često razmišlja o tome. Razmišlja i o prestanku i o rehabilitaciji, ali boji se da će zaspati. Neobično je u tome to što nesanica u Markovu slučaju predstavlja tanku liniju između života i vječnoga sna. Marko je toga svjestan, ali toliko je naviknut na vrtnju unutar te linije da iz nje više ne može i ne želi izići. Bijeg od života i strah od sna drže ga zapečaćenim unutar toga stanja. Ni sam više ne zna što je stvarnost, a što iluzija. Ljudi se često pitaju je li Marko Petrić sišao s uma. Da, jest. Kada bi barem mogao i htio usnuti – patnjama bi u svakom slučaju došao kraj.

Filip Mavrić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *