Posljednja Valkira

(asocijativna proza nastala prema: Richard Wagner, Kas Valkira)

Tišina. Tama. Tek tračak jutarnjeg sunca proviruje na obzoru. Nježne Sunčeve zrake plešu preko onih nekoliko netaknutih, nespaljenih dijelova prostranog polja, poigravaju se među slomljenim granama nekada velebnih stabala, miluju slomljena, beživotna tijela njezinih suboraca. A ona… Sjedi među njima. Šuti. Pogled joj je već tri sata uperen u jednu točku, negdje daleko, daleko… I ne miče se. Tek suptilno pomicanje njezinih ramena pri svakom udahu te rijetki treptaj staklastih očiju dokaz su da je uistinu još uvijek živa. Ne govori. Nema s kime. Sama je. Sama, iako je okružena tisućama ljudi. Tisućama tijela. Nijednom dušom. Zar je ovo njezina sudbina? Učili su je da junaci ljepše skončavaju.

Bitka je završila prije mnogo vremena. Ni sama nije sigurna kada. Mislila je da su prošli sati, no vonj raspadnutog mesa u zraku govori joj da su možda dani… Sada ga više i ne osjeća, predugo je tu. No, u misli joj je urezan prvi susret s tim mirisom. Osjećaj kao da joj 1000 žileta razdire nosnice. Ne zbog smrada, nego zbog tuge koju je sa sobom donio. Pepeo, metal i smrt. To je ono što je udahnula kada je prvi put ponovno otvorila oči. Sada želi da nije. Žali za propuštenom prilikom da utone u vječan san koji bi je odveo u Valhallu. Žali što nije umrla tamo, na nekada najljepšem polju Alfheima skupa sa svojim sestrama. Pogled joj pade na oštricu kraj nje. Rugala joj se svojom besprijekornošću, svojim nezaprljanim, neokrvavljenim sjajem. Podsjetnik na njihov neuspjeh. Njezin neuspjeh. Prije nekoliko je sati sama očistila tu oštricu do savršenstva, a zatim prislonila uz grkljan s namjerom da je ponovno zamrlja svojom krvlju. Toliko je očajno htjela okončati ovu patnju koja se naziva životom, htjela se pridružiti svim palim junacima u vječnom miru Valhalle. No ovo nije bio način za to. Ukoliko to učini, nije dostojna dijeliti stol s njima. S ljudima koji su položili živote za devet svjetova. U tom je trenutku oštrica obasjana mjesečinom pala iz njezine ruke na tlo. I ostala gdje i sada počiva.

Prvih se nekoliko trenutaka nadala da je ovo samo san. Samo noćna mora iz koje će se ubrzo probuditi. Nakon nekoliko je minuta shvatila da nije. Tada je ispustila glasan vrisak boli koji nitko nije čuo. Vrisak istinske boli koji ne može proizvesti nitko osim ratnice okružene sa svih strana tijelima onih koji su pali za nju. Zatim je ustala. Svoje je oslabljeno i izmučeno tijelo jedva izvukla iz tog mora tijela koje ju je okruživalo. Iz rane na boku šikljala je krv, a iz njezinih očiju suze. Jedva se dovukla na vrh tog malog brda gdje i sada nepomično sjedi i promatra to polje mrtvaca, prijatelja i neprijatelja. U glavi joj i sada sviraju ratne trube koje pozivaju na marš. U njihove se prodorne melodije miješaju topot ratnih Pegaza i zvuk udaraca mača o mač. Čelik o čelik. Cijela bitka joj se odvija u glavi, od prve do posljednje smrti. Od nade za pobjedom do molitve za preživljavanjem. Od hrabrosti do bijesa do tuge.

Lice bezizražajno, a unutar nje oluja emocija.

I tako sjedi i čeka spas ili smrt.

Štogod prije dođe.

Sjedi povrh brda jedina ratnica koja nije pala u borbi.

Posljednja Valkira.

Nina Beluhan

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *