Praznina

(asocijativna proza nastala prema: J. M. W. Turner, The Slave Ship)

More tuli iz dubine

tuli a ja stojim na

palubi. I vrištim, ali stojim

I šutim.

Zaranjam u debelo more (prvo sadržaj moga prsnog koša, a onda sve ostalo) i dok tonem, osjećam vodeni kramp što mi kucka po lubanji. (Ili ne?)

Prepuštam udove moru dok stojim na palubi. Je li ovo krv iscijeđena iz obzora ili iz sirovih rana onih što vrište iz mora? Udišem. Istinski bih volio da mogu reći da mi je nosnicu (a i onu drugu) u tom trenutku zagolicao slatkasti miris smrti ili krvi ili kaosa, ali namirisao sam samo slanu prazninu. Praznina priprijeti da će me zadaviti ili zgnječiti polako, u cjelini. Smijem se, glasno. I oštro (oštrije nego što sam htio, svakako, ali sada je zvjerka već utekla iz mojih usta i trenutak je prošao).

Ne znam zašto. Odnosno, znam zašto, ali mi nije jasno, nije ničim poduprto kao kad znaš da si sam pa nakon potmula mirovanja naglo poskočiš ili urlikneš ili zastenješ, samo jer znaš da možeš; jer si sam (i da dokažeš sam sebi da si živ). (Ali ja nisam sam jer) mrtvi vrište. I leže.

I umiru.

Osjećam kako me more obuzima. Glatki i beskrajno uporni vodeni prsti zavlače se u svaki zakutak (NEČIJE) moje kože i trgaju me i otimaju me od sebe sama.

Osjećam kako me more odnosi dok su mi noge već odrvenjele na palubi, a uz trup mi se penje neka razigrana toplina za koju sam skoro siguran da će uskoro eksplodirati i raznijeti moju esenciju u milijun ili dvadeset tri komada (ili možda u obliku kaše) da se vine prema nebu, a onda započne spust.

To se ne dogodi, ali more je ipak krvavo zbog svjetla što gasne na zapadu. Ili mrtvih. Koji leže i vrište i umiru.

Dio sam palube dok plovim u bojama prostranstva koje me okružuje, i okusim kako se rasplinjujem, postajući sve.

Stojim na palubi i letim.

I vrištim.

I umirem.

Martina Batur

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *