Uho

Jedno se jutro Franković probudio isto kao i svakog drugog jutra. Barem je tako mislio. Trljajući oči usnulim se korakom dovukao do umivaonika. Pogledavši se u zrcalo i vidjevši da mu na mjestu gdje mu je bilo uho nema više ničega nije mogao doći sebi. Nakon nekoliko trenutaka nevjerice i nekoliko pokušaja opipavanja shvatio je da će, ako odmah ne krene, zakasniti na posao. Brzo je odjenuo svoju standardnu modnu kombinaciju koja se sastojala od hlača kaki boje i preuske bijele košulje. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio je ne uzeti naočale zbog straha da ih neće moći nositi na samo jednom uhu. Uzevši kaput uskočio je u automobil i krenuo na posao.

Kao i svakog jutra, uključio je radio u točnom trenutku kada su počinjale vijesti. Vijesti su ga rijetko zanimale, ali uvijek ih je slušao. Svaka je vijest bila gora od prethodne, a Franković se osjećao sve lošije i lošije. Vijesti su ostajale zarobljene u njegovoj glavi. Svaki dan, sve do danas, vijesti bi mu na jedno uho ušle, napravile dva-tri kruga u njegovoj glavi i na drugo uho izašle van. Bez drugog uha bio je osuđen na razmišljanje o svjetskim problemima, nepravdi, politici i umjetnosti. Stotine misli, poput roja osa, zarobljene u njegovoj glavi nisu se mogle smiriti. Nakon dvadesetak minuta, koje su mu se činile kao vječnost, došao je do visoke moderne zgrade u kojoj radi i što prije pokušao izaći iz automobila. Pognute glave i žurnim korakom zaputio se do svog malog i skučenog ureda mrmljanjem odgovarajući na pozdrave kolega.

Došavši do svog ureda započeo je s poslom ili je barem pokušao. Njegov se um nije mogao koncentrirati na bezbroj malenih brojčica koje su skakale po zaslonu računala. Njegov je um htio razmišljati. Shvativši da je još barem osam sati zarobljen sam sa svojim mislima nije znao što bi učinio. Bilo mu je mučno, a tek je potpuno izgubio. Razmišljao je zašto su ljudi zli, zašto je jučer vozač pod utjecajem opijata usmrtio dijete, zašto ljudi gladuju, a svijet je toliko bogat. Umarale su ga takve misli, nikad prije nije razmišljao o takvim stvarima. Odbio je poziv kolega da im se pridruži na ručku. Tamo bi razgovarali o nebitnim temama i ogovarali, a to ga trenutno ni najmanje nije zanimalo. Do kraja je radnog vremena razmišljao o problemima u svijetu. Nakon osam mučnih sati napokon je mogao otići kući. Navukao je kapu, da sakrije nedostatak uha, i požurio doma. Došavši doma nije mogao ništa jesti, nije mogao gledati zabavne programe na televiziji, nije mogao ništa osim razmišljati. Nakon što je zašlo sunce, a noć već dulje vrijeme gospodarila nebom, odlučio je spavati. San ga nije posjećivao, ali misli jesu. Nakon neprospavane noći ponovno je morao otići na posao. Takva mu se rutina nastavila u sljedećim danima, a on se osjećao sve umornije i lošije.

Jednog je dana osjetio da će poludjeti ako nastavi razmišljati. Na poslu je osmislio plan kako da prestane razmišljati, kako da počne spavati. Došavši doma naoštrio je veliki kuhinjski nož i brzim pokretom odsjekao svoje drugo uho. Nove mu misli i vijesti nisu više mogle ulaziti u glavu. Nakon nekoliko sati glava mu se pročistila, a on je usnuo tvrdim snom. Zaključio je da je bolje biti bezuh nego razmišljati.

Mislav Đomlija

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *