Srednjoškolski Izbori za predsjednika RH 2019.

piše: Martina Batur

Zahvaljujući sve bržem razvoju tehnologije i velikom angažmanu hrvatskih medija, i ja sam, kao i većina stanovnika Republike Hrvatske, s velikim interesom pratila sva zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni u predizbornim mjesecima. Sa znatiželjom sam gutala bogatstvo medijskih sadržaja kojima su hrvatske televizijske kuće i novinarski portali obasipali sve koji su pokazali i najmanji politički interes.

Mladi i politika

No, unatoč svome velikome zanimanju za izbore, kao djevojka od šesnaest godina nisam mogla utjecati na njihov ishod. To me je, kao i ostale moje vršnjake koji se zanimaju za politiku potaklo na razmišljanje o tome treba li smanjiti dobnu granicu za stjecanje prava glasa. Bi li smanjivanje dobne granice za glasanje s osamnaest na šesnaest godina donijelo ikakve pozitivne promjene u hrvatsko društvo? Želeći saznati što o tome misle moji vršnjaci, te kako bi izgledali rezultati predsjedničkih izbora kada bismo ih prepustili u njihove ruke,  provela sam malo istraživanje u prvim, drugim i trećim razredima svoje srednje škole, V. gimnazije u Zagrebu.

Anketni uzorak

Anketa koju je ispunjavalo 286 učenika (39.5 %) i učenica (60.5 %) u dobi od 14 (3.8 %), 15 (33.2 %), 16 (34.3 %) i 17 (28.7 %) godina sadržavala je sljedeća pitanja:

1. Smatrate li da bi se dob nužna za glasanje na predsjedničkim i sličnim vrstama izbora trebala smanjiti (trenutna dob nužna za glasanje iznosi 18 godina)?

2. Obrazložite odgovor na prijašnje pitanje (ako smatrate da bi se obvezna dob glasača trebala smanjiti, objasnite zašto i obratno).

3. Da ste imali priliku, za koga biste glasali na Izborima za predsjednika Republike Hrvatske 2019.?

4. Jeste li zadovoljni ishodom Izbora za predsjednika Republike Hrvatske 2019.?

Dob glasača (ne) treba smanjiti

Na prvo pitanje o smanjenju dobi glasača velika većina, čak 75.5 posto, odgovara negativno. U odjeljku za objašnjenje svoga odgovora na 1. pitanje, odnosno u odgovoru na 2. pitanje većina navodi nezrelost i neozbiljnost mladih ispod 18 godina starosti kao glavni razlog zbog kojeg ne bi trebali imati pravo glasa. Ipak, dio uvažava činjenicu da je psihofizički rast i razvoj nešto što se kod svakog individualca odvija različitom brzinom i intenzitetom, pa nijedna dobna granica neće biti u potpunosti savršena ni prikladna (drugim riječima; neki bi mladi bili dovoljno zreli i informirani da glasaju već sa 16 godina, dok neki nisu spremni ni s 18). Mnogo ispitanika također misli da bi smanjenje dobi glasača sa sobom nosilo negativnu posljedicu roditeljskog utjecaja, pa čak i određene manipulacije djecom pri odabiru političkih predstavnika. Iako se može reći da osobe mlađe od 18 godina jesu osjetljivije i podložnije roditeljskom utjecaju od starijih adolescenata, znamo da će većini mladih prvi susret s politikom i pojedinim političkim stajalištima biti upravo u krugu obitelji, pa je samim time svaki mogući negativni utjecaj roditelja pri političkoj izgradnji mladih osoba gotovo neizbježan. U trećem najčešće davanom odgovoru na drugo pitanje ispitanici navode neinformiranost i nezainteresiranost mladih za politiku, što je, čini se, očita i neizbježna prepreka u ostvarivanju političkog suvereniteta osoba mlađih od 18.

Drukčiji pogled na dob

No, što kada bi se upravo neinformiranost i nezainteresiranost mladih u sferi političkih zbivanja mogli protumačiti kao argumenti za? Naime, u sustavu u kojemu bi dob u kojoj se ostvaruje pravo glasa smanjila na 16, moguće je da bi to nagnalo roditelje da svoju djecu od mlađe dobi upoznaju sa svijetom politike. Neki ljudi smatraju da je politika sama po sebi ružna stvar od koje bi se djecu trebalo štititi što je dulje moguće, te da bilo kakvi razgovori o politici s djecom graniče s ispiranjem njihovih nevinih mozgova. No, zašto bi politika sama po sebi trebala biti nešto od čega bi trebalo zazirati? Mora li ona takva biti u svojoj srži ili smo je mi takvom učinili? Zanemarujemo li mogućnost da bi se djeca mogla od rane, ali primjerene dobi početi informirati o događanjima u svijetu? Možda već sljedećem naraštaju djece, baš zato što smo im omogućili da rano počnu donositi odluke o svojoj budućnosti ta ista događanja ne bi morala biti ni blizu toliko odbojna ili destruktivna.

Odlazak mladih

Mislim da treba naglasiti kako je jedan od najvećih problema današnje Hrvatske prekomjerno iseljavanje radno sposobnih, školovanih mladih ljudi u inozemstvo. Upravo zbog brojnih problema koji gotovo još od teško stečena osamostaljenja potresaju hrvatsku politiku, a od kojih se za mnoge čini da s vremenom postaju još samo gori,  mnogi mladi ne vide život i rad u Republici Hrvatskoj kao povoljan izbor za svoju budućnost. Zbog toga negativnog fenomena, tzv. odljeva mozgova, kao i demografskog problema prirodnog pada (uzrokovanog vrlo niskim natalitetom i stabilnim mortalitetom), mladi su ljudi malobrojni u Republici Hrvatskoj, te se tako njihov glas i ideje za bolju budućnost još težu čuju. Moramo razmotriti mogućnost da bi upravo ranije stjecanje prava glasa povećalo inicijativu mladih ljudi da oblikuju Hrvatsku u kakvoj žele živjeti.

Tko bi trebao biti predsjednik RH?

U trećem pitanju ispitanici su sudjelovali u simulaciji predsjedničkih izbora (sa samo jednim krugom), te su mogli birati između ponuđenih jedanaest predsjedničkih kandidata, ili su mogli izabrati kategoriju „ostalo“(ne bih izašao/la na izbore ili bih predao/la nevažeći listić).

I u ovoj, srednjoškolskoj verziji izbora, pobjedu odnosi Zoran Milanović, s 23.8 % glasova. Taj ishod možda upravo pokazuje navedeni roditeljski utjecaj na političke stavove djece, a možda je posrijedi i činjenica da je dob ispitanika savršena za naklonost Zoranu Milanoviću. Naime, dovoljno su stari da se sjećaju da je bio premijer pa im Milanovićevo govorenje o iskustvu u politici drži vodu, ali nedovoljno su stari da se sjećaju kako je to predsjedanje Vladom izgledalo. No, već na drugom mjestu uočavamo raskorak od stvarnih izbora, jer Milanovića slijedi Miroslav Škoro s 20.6 % glasova, dok je na trećem mjestu očekivani favorit mladih, Dario Juričan, koji se proslavio otvorenom ironizacijom cijelih predsjedničkih izbora.

Buduća bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tehnički se u gimnazijskoj anketi nalazi na četvrtome mjestu, no njezin broj glasova svejedno je manji od broja ispitanika koji su naveli da na glasovanje ne bi ni izišli, ili bi predali nevažeći listić. Na petome mjestu, pomalo očekivano, nalazi se Ivan Pernar (7.3 %), koji je omiljen među mladima zbog svojih ispada u Hrvatskome saboru i, nesumnjivo, planovima o legalizaciji konoplje. Nakon njega se za šesto mjesto bore Dalija Orešković i Mislav Kolakušić s 3.8 %, a Katarina Peović dolazi na sedmo mjesto s 1.7 %. Dejan Kovač uspio je za sebe pridobiti čak dva glasa (0.7 %). Anto Đapić i Nedjeljko Babić obojica dobivaju 0 glasova, što pokazuje da učenici možda ipak nisu toliko neozbiljni koliko se to misli (i možda očekuje).

Zadovoljstvo izborima?

Unatoč istom ishodu anketnih srednjoškolskih izbora, stvarnim rezultatima Izbora za predsjednika Republike Hrvatske ipak je zadovoljno samo 38.8 % glasača, dok je 32.2 %  nezadovoljnih, a 29 % indiferentnih. Upravo zbog tog nezadovoljstva izraženog u posljednjem pitanju dolazim do zaključka kako glasovanje mladih na koncu nije ni bitno, ako nemaju za koga glasati.

(tekst je prošao na županijsku razinu LiDraNa)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *