Štrajk koji je promijenio Hrvatsku … (… gotovo onoliko koliko je promijenio hrvatske učenike)

piše: Fran Maček

Kad je počelo, učenici nisu mogli biti sretniji. Mnogima su se vratila sjećanja na štrajk iz 2015. godine, koji je od učenika napravio ozbiljnije političke aktiviste nego što bi to mogao ijedan revolucionarni populist koji se obraća mladima svojim ekscentričnim ponašanjem i velikim obećanjima, jer što je bolje od nekoliko dana plandovanja da ublaži iscrpljujuću opetovanost svakodnevnih odlazaka u školske klupe? Panika koju su neki širili pričama o nadoknadama  svako bi malo doprla do učeničkih ušiju, a onda ubrzo bila s prijezirom odbačena, čemu je itekako pridonijela činjenica da nadoknada na koncu nije ni bilo. 

Tek je 12 sati

I tako se 10. listopada 2019. godine povijest, naizgled, počela ponavljati. Društvene mreže bile su preplavljene objavama podrške i ushićenosti, opuštanja i zabave. Ovakva se atmosfera još ljepše manifestirala tijekom „cirkularnog štrajka“, kad se malo tko mogao oduprijeti kompulzivnom gledanju na sat dok ne bi otkucalo 12 sati, kad bi gradski top svim Zagrepčanima glasno i jasno obznanio kako je vrijeme za otvaranje radija, paljenje televizora i traženje po portalima u kojim je županijama sutradan štrajk. Učenici su kalkulirali, predviđali su sve moguće scenarije odgoda testova, razmišljali kako bi bilo zgodno štrajkove utorkom i četvrtkom spojiti s pripadajućim vikendima. Rad kojim bi prionuli rješavanju školskih problema nije bio ni sjena radu koji su uložili u planiranje nerada. Mnogi su se zapitali kako su dosad preživljavali pune radne tjedne o kojima su sada razmišljali onako kako novooslobođeni seljak razmišlja o svom kmetstvu pod feudalnom tlakom. Kad su se javili „nadoknado-paničari“, učenici su spremno reagirali ušutkavši ih po kratkom postupku, uz zamah ruke i podsmijeh svisoka. Ovaj je ugođaj najbolje dočarao Luka Bulić svojom parodijom na poznatu pjesmu „Tek je 12 sati“ koju je nazvao „Štrajk“.

Frontalni štrajk

Kad je došao 19. studenoga, nitko nije dizao previše prašine oko novog nacionalnog štrajka. Stvari su se promijenile dolaskom prave vojne terminologije: frontalni štrajk. Svima je postalo jasno da ovo više nije normalna situacija, učenici su završili u limbu, na neočekivanim „jesenskim praznicima“. Činilo se kao da hodaju na dugom visećem mostu koji seže do zimskih praznika, savršeno svjesni da će most gotovo sigurno puknuti prije nego ga prijeđu, bez ikakva saznanja kad će se to dogoditi. Jedina je nada bila da će most početi glasno škripati dan ili dva prije puknuća zbog referenduma o posljednjoj ponudi Vlade, što se na koncu uspostavilo kao vrlo opasna utjeha. U ovakvim su se uvjetima mnogi okrenuli ozbiljnijem promatranju situacije.

Premetanje koeficijenata

Sindikat je početkom listopada krenuo u štrajk zbog nedostatka dostojanstva koje već desetljećima tišti njihovu struku. Vladino oklijevanje da se upusti u raspravu o koeficijentima javnost je doživjela kao znak potpune nebrige za običnog čovjeka i njegove probleme. Ideja premijera previše zauzeta vlastitim ugledom da bi se brinuo o ugledu vlastita naroda uzrokovala je nacionalni revolt protiv Vlade, na koji je ona ponudila neke uvjerljivije argumente poput opasnosti zahtijevanog premetanja koeficijenata zbog svojevrsnog domino efekta u obliku lanca štrajkova koji bi pokrenule druge struke, ali i neke manje uvjerljive poput teorije zavjere kako su cijeli štrajk orkestrirale više ili manje misteriozne političke sile koje žele ozbiljno naštetiti HDZ-u u predizbornoj sezoni.

Tromost Vlade

U ponedjeljak, 25. studenoga nastupio je dan katarzičnog vrhunca štrajka u obliku doista masovnog prosvjeda u Zagrebu. Novine su pisale kako će nastava vjerojatno početi u utorak, što je zvučalo sasvim razumno učenicima koji nisu mogli vjerovati da cijeli tjedan nisu imali školu, ali volja i snaga nastavnika da se izbore za svoja prava još nije nadvladala tromost Vlade, pokazavši se prevelikom da bude uništena, smirena ili potkupljena običnim povišicama. Nakon neuspjelih pregovora, premijer je postao još omraženiji, pogotovo kad je izjavio da „ovakva situacija sigurno ima i neke predizborne konotacije“, a sindikat još odlučniji. Dok su dvije sukobljene strane jasno argumentirale svoje pozicije, sve su oči bile uperene u ministricu obrazovanja, pogotovo s obzirom na svoje dotadašnje nećkanje oko vlastita stajališta prema ovoj situaciji. Ministrica je reagirala svrstavši se u svoj jednočlani klub neodlučnih, izjavivši kako je „sustav u potpunoj blokadi zbog igre moći premijera i sindikata“.

„Nadoknado-paničari“

Kad je postalo očito kako se štrajk ponovo nastavlja unedogled, učenici su shvatili kako ovo više nije 2015. godina. „Nadoknado-paničari“ više nisu bili samo njihovi roditelji niti raznorazni internetski anonimusi, već najugledniji hrvatski novinari te nacionalni dnevnici koji su počeli najozbiljnije objavljivati vjerojatne rasporede nadoknade propuštenih nastavnih dana. Tkogod da je mislio kako je „nadoknada subotom“ najgora stvar koja se može čuti u medijima, ubrzo je otkrio kako se prevario jer se sve više počelo pisati o skraćivanju svih mogućih praznika.

Treći tjedan limba i obrnuti Dante

Sve su to misli koje se po glavama hrvatskih učenika sve više okreću. Nakon što se i u utorak nakon prosvjeda nastavio štrajk, učenici su nastavili svoje „jesenske praznike“ uz rastući osjećaj nelagode sa svakim radnim danom koji propuštaju. U nedjelju je izgledalo kao da će doći do dogovora, a kad nije, učenici su se pripremili na sad veći treći tjedan limba zaredom. Mnogi su u ponedjeljak ujutro zakolutali očima vidjevši kako vjerojatno ni sutra neće biti nastave, kako bi tijekom popodneva toga istog dana doživjeli potpuni šok. Dogovor je uspostavljen, Vlada je popustila, sindikalisti trijumfiraju dajući si pet na odlasku s pregovora, nema rasprave, nema referenduma, nema ničega, most je puknuo bez ikakve najave, učenici vrište u slobodnom padu moleći se da ih njihove škole ne puste da tvrdo slete i polome sve kosti. Euforija s početka štrajka, top u podne i Luka Bulić sad su daleko sjećanje. Za hrvatske učenike cijela se priča završila kao nekakvo podlo izvrtanje Danteove „Božanstvene komedije“ koje umjesto da počne tragično, a završi u raju, čini upravo suprotno.

Kompromis i kolaterarne žrtve

Cijeli ovaj štrajk vjerojatno će ostati zapamćen kao važan povijesni događaj koji je gurnuo hrvatsku demokraciju prema naprijed, pokazavši kako ujedinjeni uporni ljudi mogu uz argumentaciju demokratski prihvatljivom metodom pregovora doći do ispunjenja svojih zahtjeva. Doista, štrajk se odvijao u skladu s odavno iskušanim i provjerenim povijesnim principima: kada dvije naizgled nepomirljive strane napokon nekako dođu do kompromisa, problem plaćanja cijene da se do njega dođe nikako ga ne smije onemogućiti te zato račun jedino preostaje natovariti na leđa treće strane koja sa sukobom nije imala nikakve veze, odnosno kolateralne žrtve, ulogu koje u ovom slučaju imaju nezavidnu čast igrati hrvatski učenici.

Graf prikazuje udjel pojedinih odgovora učenika na pitanje: „Kakav je vaš stav prema nedavnom štrajku profesora?“ 63% učenika podržava štrajk, 26% mu se protivi, a 11% ne zna.

(tekst je prošao na županijsku razinu LiDraNa)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *