Djevojka

Život

Piše: Tonka Musić, II.e

X po svemu je običan mladić. Kratka kosa. Crna majica. Plave traperice. Ruksak  na leđima. Trenutno je na putu u školu I čeka tramvaj. Stavlja slušalice na uši I uključuje glazbu. Ona mu je u posljednje vrijeme jedini izlaz iz tornada u kojem se našao. Ulazi u tamvaj I ponavlja formule za današnji test iz kemije. Želi ga napisati za odličan kako bi njegov otac bio ponosan na njega. Izlazi iz tramjvaja I ulazi u školu. Odlazi do učionice; već s početka hodnika čuje se žamor koji dolazi iz njegovog 4.b. Ulazi I sjeda u klupu. Vadi bilješke I ponavlja. Oko njega ostali se zafrkavaju I ne mare oko ničega. Oh, kada bih se barem uklapao – pomisli x. Njega nitko ne doživljava, on je samo mali anonimus unutar ogromne mase. Pokušava se zadubiti u bilješke, no čini se da svima ide bolje nego njemu. Nije mu to drago.

Dobar dan razrede! – reče profesor ulazivši u razred. Donio sam vam prošlotjedne testove, znate I sami da nisu bili teški. Nekima. – počne dijeliti ispite. Kruži razredo I dade x test. Divno, još jedna dvojka iz matematike! Tata će biti tako ponosan! – pomisli x. Ovih dana sve radi zbog oca.

Sjećam se vremena kada se sve bilo jednostavnije. Posebno mi je urezano u sjećanje ostao jedan dan. Bilo je ljeto prije prvog razreda srednje. Dečki I ja smo se ustali jako rano ujutro kako bismo vidjeli izlazak sunca uz rijeku. Dovezli smo se biciklima do nasipa I ležali na travi. Pričali smo I šalili se, a potom smo se vratili do grada. Jeli smo pizzu I još se vozili bicikima. Bili smo vani do mraka I cijeli dan proveli u smijehu. Tada nismo bili svjesni da je to bio naš trenutak pod suncem. – da ga je netko u tom trenutku pitao kada se posljenje osjećao sretnim odgovor bi glasio ovako nekako; šteta što su doktori pragmatični I nemaju vremena razmišljati o emocijama, te se on vrati matematici.

Karboksilne kisline, COOH ili OOH? Ili možda COH? Kemija mu nema smisla, a pogotovo ne za vrijeme testa. Oh, kada bi barem mogao izletiti iz razreda, odjuriti u šumu I gledati zalazak sunca, x bi bio najsretniji mladić na svijetu! No, svatko ima dužnosti pa je tako njegova ostati u školi. Iako je dobro znao što mora učiniti kako bi učinio oca ponosnim, svakom sekundom je sve više I više osjećao kao da se guši te crpi posljednje atome snage da dođe do zraka, no njegov otac ne voli slabiće. Stoga je ostao I riješio test.

 x sada izlazi iz škole. Gleda na ulicu. Oblaci su na nebu – kišit će. On vadi kišobren Iz torbe I krene. Inače bi produžio glavnom ulicom I tramvajem pošao kući, ali radovi na cesti su se prepriječili njegovu putu te je odlučio poći pješice. Dobro će mu doći da razbistri glavu. Skrenuo je I stavio slušalice u uši. Mrak pada na grad I pale se ulična svjetla. Xu je trenutno žalostan što se kreće prema kaosu svoje kuće; kesten mu pada na glavu I sva tuga u mometnu se pretvori u ljutnju. X vrisne I lupi nogom o pod u pustoj jesenjoj ulici, no kao I obično, njega nitko ne čuje. Možda iz prkosa, možda iz ljutnje, a možda iz nama potpuno nepoznatog razloga X prijeđe cestu I produži u malu, usku , kamenu ulicu. Neznajući gdje ide, X se na trenutak predomisli, no tada ugleda jedna omanja okrugla drvena vrata. Priđe im bliže kako bi ih bolje proučio. Ispred njih se nalazi ploča s natipsima piva koje nudi te on zaključi da je riječ o nekoj vrsti kafića ili krčme te, vodeći se mirisom kave I čokolde koji su dopirali iznutra, uđe u local. Nađe se u prostoriji zeleno-smeđih tonova, ukrašenom muralima vilenjaka, goblina I vještica s vrlo malo svjetla. Cijeli prostor zračio je energijom poput hobitskog doma, malo, intimno, udobno. Iza šanka je stajao barmen čisteći čaše, a metar dalje sjedila  je djevojka s knjigom ispred sebe, vrlo zadubljena u to što čita. X priđe bliže šanku  I pozdravi. – Dobra večer! – Dobra večer – odgovori barmen I pokaže X slobodna mjesta za šankom. X pomalo smotamo kimne I sjedne na mjesto lijevo od one djevojke. Barmen mu pruži listu pića I X zahvali. Djevojka još se uvijek nije ni mrdnula. Gotovo sve na papiru je sadržavalo alkohol, a budući da je X bio maoljetan, naruči vruću čokoladu kao što mu je barmen preporučio, iako je prvo zatržio cappucino. Potpuno nenadano, djevojka u crnoj Metallica majici I spajalicama kao naušnicama, ne skrenuvši pogled s knjige, kaže: – Nisi baš fan kave, ha? Šteta, baš sam pomislila da bi činio dobro društvo. – X se lecne I odgovori: – Me ne, samo nisam znao da ju imaju. – To svi kažu I na kraju završe pijući engleski čaj u svojim toplim  stanovima. –  Ok, ok, naručit ću ju ako ti toliko znači. – odgovori X. – Ali vidiš, o tome se radi, ne radi nešto što ti drugi govore, radio ono što ti želiš raditi. Ako želiš kavu, naruči ju, meni je potpuno svjedeno; ako želiš nešto drugo, ne tiče me se. – Što čitaš? – upita on. – Djevojka okrene korice I pokaže mu naskov. Digne se sa stolca, zaklopi knjigu I kaže mu:  -Želiš čuti tajnu života? – Naravno. – Radi ono što voliš  svaki dan I život će biti vrijedan življenja. – Ona ustane, elegantno obuče jaknu, uzme knjigu u ruke I namigne mu izlazeći van (niti neznajući kako riječi mogu utjecati na nečiji život).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *