Recenzija filma

Zapravo ljubav

Piše: Dorotea Rengel, 2.e

            Romantičnu komediju Zapravo ljubav iz 2003. godine režirao je Richard Curtis koji ju je i napisao. Uz ovaj, napisao je brojne hitove kao što su Četiri vjenčanja i sprovod, Dnevnik Bridget Jones i Ja u ljubav vjerujem. U glavnim ulogama su najpopularniji glumci romantičnih komedija – Hugh Grant, Emma Thompson, Keira Knightley, Colin Firth, Liam Neeson, Bill Nighty, Rowan Atkinson i Alan Rickman.

            Film prati priče devet parova: Jamiea i Aureliju, pisca krimića i njegovu portugalsku čistaćicu, Juliet i Marka, tek udanu djevojku i najboljeg prijatelja njenog muža, Davida i Natalie, novog premijera i njegovu zaposlenicu, Karen i Harryja, Davidovu sestru i njenog muža koji se sviđa svojoj tajnici, Sare i Karla, Harryeve zaposlenike, Billya i Joea, pjevača i njegovog menadžera, Daniela i Sama, udovca i njegovog posinka, Johna i Judy, sramežljive kaskadere, i Colina i Amerikanke, očajnog mladića koji misli da ga savršena djevojka čeka u SAD-u. Uz te parove pratimo i neke sporedne kao što su Sarah i njen brat, Harry i tajnica, Daniel i Carol i sl.

            Ako sad svi ti likovi i njihovi odnosi zvuče zbunjujuće, nije tako u filmu, ali ih je svakako previše. Na početku filma se kroz nekoliko scena upoznajemo sa svima njima, u prvom dijelu filma su podjednako prikazivani svi parovi, ali većinu druge polovice je prikazivana samo polovica iz čega zaključujem da bi film bio bolji, a slao bi istu poruku, da ta druga polovica likova nije ni uključena u film. Jasno mi je da su htjeli prikazati kako je ljubav nepredvidljiva i da je svačija ljubav različita, ali nema smisla nečiju priču ne ispričati u potpunosti (ili bar ne kvalitetno). Na primjer, Jamie i Aurelia. Jamiea je djevojka prevarila s bratom te se odlučio povući u svoju (pretpostavljam) vikendicu. Ondje je Aurelia, Portugalka koja nije znala ni riječ engleskog, radila kao čistaćica. Kao što je uobičajeno u romantičnim komedijama, oni se zaljube, a nije prikazano ni kako ni zašto. Ni malo se ne znaju i ne razumiju se jer ne govore istim jezikom, a jedini događaj prikazan je da je Aurelia spašavala njegovu knjigu čije su stranice odletjele u jezero. Slično je i s Juliet i Markom. Ona se tek udala za Petera, Markovog najboljeg prijatelja, kad saznaje da je Mark, koji je jedva ikad progovorio s njom, ludo zaljubljen u nju. Oni su prikazani u možda tri scene i kao likovi nisu dovoljno razrađeni da bi se mi kao gledaoci mogli povezati s ijednim od njih dvoje, a kamoli suosjećati i pronaći se u njima.

            Najbolje razrađene su veza Harryja i Karen i – moji favoriti – odnosi Billya i menadžera i Sama i Daniela. Daniel se, nakon što mu je umrla supruga, ostao brinuti o njenom sinu osnovnoškolcu. Prekrasno je prikazan razvoj njihovog odnosa dok Sam pokušava zadiviti svoju simpatiju. Ne znam kako bi film funkcionirao bez Billya koji nakon ponovnog uspona u glazbenom svijetu priznaje da mu je Joe najbolji prijatelj i srodna duša.

            Poruka je divna, kao i glumci i gluma, i cijenim Curtisovu kreativnost za osmišljanje toliko različitih ljubavnih priča. Iako je pretrpanost likovima velik problem u mojim očima, film je svakako vrijedno pogledati pošto je već postao klasik za preko blagdana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *