Život nakon korone

Piše: Tara Lozar, 2.e

I dok se svijet polako privikava na novonastalu situaciju i život s koronom, većina i dalje silno priželjkuje normalno stanje stvari. U Republici Hrvatskoj do sada je oboljelo 235 tisuća ljudi, od čega se 227 tisuća oporavilo, a nažalost 5 tisuća je preminulo. Indija i Peru su države koje u posljednje vrijeme bilježe znatniji porast broja oboljelih te su te države one koje se s ovom krizom  najteže nose. U Europi najveći broj zaraženih (s obzirom na broj stanovnika) imaju Rusija i Španjolska. Korona više nikome nije nepoznanica. Sada više nije čudno i iznenađujuće kada poznajete nekoga tko ima ili je prebolio covid.

 Prije godinu dana zaštitne maske nisu bile prisutne u našim životima. Nosili su ih samo kirurzi. U Kini i ponekim azijskim državama maske su i tada bile normalne zbog onečišćenog zraka. Hoće li Hrvati nakon korona krize i dalje nositi maske? Hoće li maske i nama prijeći u svakodnevicu iako će korona biti suzbijena? Uvidjeli smo da je zbog zaštitnih maski puno manje oboljelih od gripe i ostalih „zimskih“ bolesti. Identično stanje stvari može se preispitati o temi okupljanja. Nekada je bilo normalno biti na nekom koncertu u velikoj dvorani s tisućama ljudi. Hoće li ljudi nakon korone i dalje odlaziti na takva okupljanja? Prema iskazima pojedinih ljudi saznajemo da kada vide snimke s nekog koncerta ili događaja na kojem je velik broj ljudi, počinju osjećati neku vrstu nelagode. To je apsolutno normalno jer smo konstantno opterećeni zarazom. Hoćemo li se rukovati? Danas je ta tradicija svedena na minimum. Prije par mjeseci kada bi se u medijima prikazalo rukovanje ponekih bitnih javnih osoba, došlo bi do raznih kritika u vezi širenja zaraze. Rukovanje je tradicija koja vuće korijene iz davne prošlosti. Ljudima je to bila automatska radnja, a danas kada krenemo pružiti nekom ruku, brzo je mičemo da ne bismo doveli drugu osobu u neugodnu situaciju. Hoćemo li se rukovati ili će pozdravi ostati na „daj šaku“ ili „daj lakat“? Ako pogledamo u prošlost, vidjet ćemo da ovo nije jedina pandemija koja je poharala svijet. I prije je tu bila španjolska gripa, kolera, kuga… Ljudi su se nakon tih strašnih bolesti, koje su se tada teško liječile, jer medicina i znanost nisu bile previše razvijene, oporavili i vratili svoj život u normalu. Mi ne znamo nakon koliko točno je njihov život bio u potpunosti normalan i je li pojam normalno nakon pandemije poprimio novo značenje. Živimo u vremenu puno nakon tih bolesti pa ne možemo procijeniti. Sada nam samo ostaje pitanje kako ćemo to mi. U kolikoj mjeri nas je pandemija odredila kao osobu. Pogotovo mlade ljude. Koliko im je promijenila pogled na svijet i jesmo li naučili cijeniti neke stvari koje su nam prije bile normalne i nismo obraćali pažnju na njih (npr. odlazak u školu). Kakav će život biti nakon korone, to ne znamo. Možemo samo razmišljati. Pravi rezultati će se vidjeti za nekoliko godina. Djeca će, širom svijeta, za 50, 100 godina učiti na povijesti ili biologiji o ovoj pandemiji 21. stoljeća. Tko zna kako će oni to shvatiti i kako će im to biti prikazano. Na koji način će oni razmišljati o svemu i hoće li im neke stvari, koje su za nas bile šok, njima biti potpuno normalne. Hoće li u čudu čitati udžbenik i pitati se, pa zašto je njima bilo problem nositi masku ili slično. To mi danas ne znamo. To će se saznati onda kada će se o ovom doista pisati u  udžbenicima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *