Gospođa Bovary u Gavelli

Je li interes bio opravdan?

Piše: Petra Potrebica

 

Gradsko dramsko kazalište Gavella otvorilo je svoju ovogodišnju sezonu dugo iščekivanom premijerom Gospođe Bovary. Interes javnosti već je od sama početka prikazivanja bio velik, ali nakon odgledane predstave postavlja se pitanje – je li taj interes bio opravdan?

Dramaturginja Ivana Sajko, autorica ove adaptacije romana Gospođa Bovary, u fokus stavlja samu srž Emme Bovary, prikazujući nam kao na dlanu njezinu osobnost, pitanja koja sebi postavlja i probleme koji je muče. Stavljajući glavnu junakinju u ulogu kućanice iz 21. stoljeća poseban je naglasak stavila na konzumerizam, kao i njezinu kompulzivnu kupovinu kojom pokušava popuniti prazninu u svom životu. Sajko je na taj način aktualizirala Emmin položaj, ali i iznijela kritiku današnjeg društva koje „živi na kredit“.  Uz toliki naglasak stavljen na Emmu, ostali likovi (kao i fabula Flaubertova romana) pomalo su zapostavljeni. To je iznimno zbunilo sve one koji su u kazalište došli očekujući dobro poznatu Gospođu Bovary s kićenim haljinama, ljubavnim bolima i tragičnim završetkom. Umjesto toga, dobili su modernu adaptaciju klasičnog romana koja bi pomoću nekoliko pjesama iz osamdesetih, sedmero glumaca i vrlo malo originalne fabule trebala potaknuti današnju publiku na razmišljanje.

Doduše, razmišljanje o dubljim životnim pitanjima povremeno je bilo teško, jer sam nekoliko puta uhvatila samu sebe kako razmišljam: Koju ulogu ovaj glumac zapravo igra?  Šestorica glumaca (Franjo Dijak, Ivan Grčić, Nikola Baće, Filip Križan, Sven Medvešek i Igor Kovač), predvođeni Jelenom Miholjević kao modernom Emmom Bovary, vrlo su uspješno dinamizirali scenu, ali nedostatak fabule i kronologije te nedefinirani kostimi otežali su publici raspoznavanje likova, pogotovo u prvoj trećini predstave. Nije pomoglo ni to što su neki od glumaca (npr. Ivan Grčić u ulozi župnika) dobili samo nekoliko replika, dok su ostatak predstave proveli tek kao još jedan rekvizit na sceni. No, tko zna, možda je sve ovo još jedan način redatelja Saše Božića da nam poruči kako su ti profili likova univerzalni – oni mogu biti i svatko i nitko.

Jelena Miholjević možda je „službeno“ utjelovila Emmu – zavodila, plakala i pjevala – ali Franjo Dijak bio je njezino srce i duša. Pomalo pomahnitalo, povremeno euforično, a u trenutcima i neobično mirno, on se već od početka predstave profilirao kao narator i time zauzeo poseban položaj u odnosu na promatranu Emminu psihu. U određenim zajedničkim scenama Jelene Miholjević i Dijaka bilo je nevjerojatno gledati tu električnu napetost, odbijanje i privlačenje između Emme i njezina utjelovljenog uma, te je doista šteta što ta dvojna struktura nije dalje razrađena.

Još jedan detalj koji je uzrokovao zbunjenost među publikom, ovaj put vezan uz scenografiju, bili su naslovi projicirani iznad pozornice. Ponekad su sadržavali samo jednu riječ, poput „ljubav“, dok su neki bili cijele rečenice. No, bez obzira na svoju duljinu i sadržaj, nisu imali nikakvu funkcionalnu svrhu i samo su nepotrebno odvlačili pozornost s glumaca. Pojedini naslovi čak su aludirali na određene dijelove romana, poput „ridiculus sum“ koji je bio ispisan dok je ispod njega izvođen bezuspješan pokušaj sažimanja djetinjstva Charlesa Bovaryja u scenu od samo nekoliko sekundi. Zbog naslova poput toga gledatelji su se mogli samo zapitati čemu služe nepotrebne reference na dijelove knjige koji čak neće biti ni pravilno razrađeni, a pritom dovode u pitanje cijeli autoričin koncept odmicanja od fabule. Nepotrebnost ovih naslova samo potvrđuje činjenica da je Saša Božić izjavio kako ih je i on sam htio ukloniti iz predstave, ali ih je zadržao „iz obzira prema autorici“. Razumijem hvalevrijednu gestu, ali nije li ipak redatelj taj koji odgovara za uspjeh ili neuspjeh svoje predstave? Možda je Božić ipak trebao poslušati svoj instinkt i kreirati predstavu u skladu sa svojim redateljskim zamislima.

Nakon završetka predstave mogli su se čuti brojni komentari publike – jedan od njih bio je da ova predstava nije ispunila očekivanja jer, prema mišljenju dotične gledateljice, ne predstavlja dovoljan poticaj za obradu Gospođe Bovary kao lektirnog naslova na školskom satu. No, unatoč očitim razlikama između romana i predstave, taj komentar „ne drži vodu“. Zapravo, baš su te razlike ono što bi svakog trebalo potaknuti na daljnje proučavanje ovog velikog djela. Cilj predstave nikada nije bio od riječi do riječi prenijeti događanja iz romana te postati zamjena za čitanje djela. Cilj predstave bio je na originalan način prikazati nečiji osobni pogled na pitanje Emme Bovary te nas potaknuti na razmišljanje i razvijanje našeg osobnog viđenja tog istog problema. Možda to nećemo htjeti priznati, ali svatko od nas barem se jednom te večeri zapitao je li geslo ove predstave primjenjivo i na njega. Jesmo li svi mi doista, kao što autori predstave kažu, Emma Bovary? Ne zbog njezinih ljubavnih avantura koje su uzrokovale tolike skandale u 19. stoljeću, nego zbog onoga što je postalo jednim od najvećih problema modernog čovjeka – zbog materijalizma kojim pokušavamo zamijeniti iskrene ljudske odnose i zatupiti sve svoje osjećaje, probleme i naizgled bezizlazne situacije. Shvaćamo li, dok pokušavamo kupiti sreću, da je ona zapravo tik do nas, ali smo mi prezaposleni gledanjem u obzor da bismo je primijetili?

(Slika preuzeta s: http://www.telegram.hr/kultura/nas-kriticar-bio-je-na-premijeri-gospode-bovary-koja-je-opet-ukazala-na-velik-problem-hrvatskih-rezisera/)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *