Svijet je stvoren od riječi

(asocijativna proza nastala prema govoru Olge Tokarczuk na dodjeli Nobelove nagrade)

Ležali smo u travi. Zamišljeni. Očiju uprtih u nebo posuto zvijezdama. Rosa nam je golicala dlanove i stopala. Htjela sam progovoriti, ali nisam željela narušavati tišinu koja nas je oplakivala. Gledala sam hoće li on išta izustiti, ali ipak nije. Naša je veza bivala čvršća u noćnoj tišini koje se svi toliko boje. Iznenada sam začula sebe kako polako i smireno govorim:

U početku bijaše Riječ

i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.“

Na to se začuo njegov pjevan i dubok glas:

Ona bijaše u početku u Boga.

Sve postade po njoj

i bez nje ne postade ništa.“

Nastavili smo dalje svatko po jedan redak. Tijekom te deklamacije okrenuli smo se jedno prema drugome te ugledali sićušne bljeskove u našim očima. Nakon što smo završili, nastavili smo nekoliko sekundi ležati na leđima.

Tada on prozbori: „Nikada nismo bili svjesni koliko su riječi moćne i koliki je dar mogućnost stvaranja riječi. A opet se to priznanje pokazuje u najstarijim i najvrjednijim zapisima ljudske povijesti.“

„Stvoreni smo po Riječi i spašeni po Riječi, moćnijoj nego što možemo shvatiti“, dodala sam lagano se smiješeći.

„Pa zašto onda ne koristimo Riječ za ono za što je uvijek bila namijenjena: vječnu sintezu, analizu i preobrazbu. Ona je bila ujedinila red i kaos te ih povezala u spiralu kojoj je središte naš dom.“

„Možda nam nikada nije bilo namijenjeno imati u posjedu tako veličanstvenu tajnu koja je istovremeno tako očita. Da je sve stvoreno od Riječi, istovremene jednine i množine, omnidimenzionalne i superpozicionirane…“

„Morimo li mi time sami sebe jer riječima dovodimo u život svoje misli i osjećaje, poznato i nepoznato? Uistinu: u njoj se nalazi sve, nešto je od toga za nas trajno skriveno, ali to i jest njezin smisao.“

„Ako smo, kao ljudska bića, sposobni govorom stvarati riječi, nismo li onda sukreatori novih, nepoznatih svjetova? Vječni akteri na pozornici života i vječnosti koji ne znaju ni za što drugo osim za stvarateljsku tajnu Riječi koja vodi u nepoznato.“

„Zaista, neobični smo entiteti: rođeni i udahnuti u život po Riječi, poslani da neprimjetno krojimo nove putove riječima te, možda jednom u vječnosti, otkrijemo cjelovitu Riječ, onakvu kakva uistinu jest.“

„Jesmo li dostojni tako velike časti, mi koji toliko rado okrećemo riječi da donesu patnju i bol?“

„Nismo, ali postat ćemo dostojni. Jednom kada dođemo pred Riječ samu.“

Izrekavši to zašutio je. Plejade su i dalje bježale pred Orionom dok se svjetlost mjeseca gasila. Ponovno smo se okrenuli jedno prema drugome i vidjeli svjetlucanje. Ruke su nam se dotaknule znajući da smo potpuna očitovanja Riječi u svijetu stvaranja po riječima.

Paula Klepić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *