Utjecaj čitanja na čovjeka Kako knjige utječu na inteligenciju?

piše: Patricia Petrinac

Svima je poznato da knjige imaju snažan utjecaj na čovjeka, njegovu mudrost i inteligenciju. Zašto onda neki ljudi opet izbjegavaju čitanje? Je li to zato što nisu čitali u ranijoj dobi pa im je sada teško razviti takvu naviku? Možda im je draže biti na društvenim mrežama ili gledati televiziju. Naravno da svi volimo filmove, ali to nikako ne može zamijeniti čitanje. Filmovi ne ostavljaju mjesta mašti zato što je sve na njima gotovo i servirano gledateljima: izgled likova i prostora, njihovi glasovi, zvukovi i brzina odvijanja radnje. Bitna je i činjenica da je velik dio filmskih uspješnica ekranizacija knjige koja ponekad ostane u sjeni filma. Prema mojem mišljenju, film nastao prema književnom djelu najzanimljivije je pogledati nakon čitanja djela. Tako vidimo koliko se nečija interpretacija djela razlikuje od naše.

Kada bismo ljudima koji su pročitali isto djelo dali da naslikaju ili objasne svoj doživljaj tog djela, iznenadili bismo se koliki je raspon slika i doživljaja koji ljudi mogu doživjeti čitajući djelo. Naravno da su likovi u djelu kao što je roman opisani, no uvijek ostavlja prostora našoj slobodnoj interpretaciji. Primjerice, da je opis toliko dug da je opisan i svaki najmanji detalj, većina ljudi bi taj roman smatrala dosadnim.

Čitanje je u vrijeme prije razvitka tehnologije bio primarni izvor zabave. Zanimljivo je promatrati zašto to više nije tako. Jesu li ljudi bili toliko fascinirani izumom televizije da su odmah zaboravili na svoju zabavu prije toga? Tako nešto je malo vjerojatno, mislim da se to događalo postupno. Ljudi uvijek teže nečemu novomu i drukčijemu. Možda su shvatili kako je jednostavnije samo sjediti i promatrati film u kojem se radnja odvija bez potrebe za našim sudjelovanjem. Možda je lakše samo listati i pregledavati objave na društvenim mrežama koje ne zahtijevaju veliku koncentraciju niti maštu. Ne mislim da su filmovi i društvene mreže nužno loši, no mislim da neka takva aktivnost ne može zamijeniti čitanje. Čitanje se smatra nedruštvenom aktivnošću, no jesu li mobiteli drukčiji? Zašto je danas normalno vidjeti osobu koja gleda u mobitel dok hoda po ulici? To je i izrazito opasno. Zagreb je nedavno dobio prvi semafor koji reflektira svjetlostna pod kako bi ljudi koji gledaju mobitele mogli vidjeti crveno svjetlo. Malo je zabrinjavajuće to što se grad prilagođava ljudima koji su neoprezni, a ne obratno.

Znanstveno je dokazano da djeca kojima se čita od male dobi razvijaju maštu, smisao za humor, kritičko razmišljanje, empatiju, aktivno slušanje, da lakše povezuju uzročno-posljedične odnose i da imaju širi vokabular. Također ta djeca u kasnijoj dobi razvijaju želju za time da i sami počnu čitati. Naravno, u svakoj dobi djeca uz pomoć roditelja izabiru djela koja ih tada zanimaju i koja su primjerena za njihovu dob. Kako će oni razviti mogućnost usporedbe i vrjednovanja djela ako ih nemaju s čime usporediti? Kada bez prijašnjeg iskustva čitamo neko djelo koje možda i nije baš kvalitetno, ne možemo to uočiti dok ne pročitamo neko kvalitetnije djelo. Teško ćemo čitati neko vrlo složeno djelo ako nikada nismo čitali nešto jednostavnije i manje razgranato. Što više čitamo, to više uspoređujemo i razmišljamo o tome zašto je neko djelo bolje od drugog te je li to naš osobni stav ili možda još netko tako misli. Čitanjem se možemo staviti u situacije u kojima se u stvarnom životu možda nikad ne bismo našli. Zanimljivo je i čitati o situacijama u kakvima smo mi bili ili jesmo zato što možemo suosjećati s likom na većoj razini i vidjeti kako smo mogli postupiti. Neki ljudi govore da roditelji trebaju paziti što njihova djeca čitaju (misleći na djecu viših razreda osnovne škole i učenike srednje škole) kako slučajno ne bi naišli na neki događaj u kojem lik nije pravilno postupio te kako djeci ne bi palo napametučiniti nešto slično. Zato treba napomenuti da djeca te dobi nisu spužve koje upijaju sve što vide ili pročitaju, nego da i oni razmišljaju o postupcima likova te razumiju kada netko nije trebao tako postupiti. Oni to shvate samim čitanjem, ali ako im neki detalj promakne, većinom loš postupak mogu vidjeti u posljedicama ili promjeni odnosa između likova u tom djelu.

Uvijek se vraćamo na isto pitanje: ako ljudi znaju da je čitanje korisno i lijepo iskustvo, zašto onda ne čitaju? Svi žele putovati kroz vrijeme i prostor, vidjeti svijet onako kako ga netko drugi vidi, vidjeti svijet kakav mi danas ne poznajemo, a možda ga nikada nećemo ni poznavati. Očito rješenje koje nam je uvijek pred nosom su knjige. Danas su knjige dostupnije nego ikada, primjerice, možemo ih posuđivati u knjižnici plaćanjem godišnjeg članstva koje nije skupo, a rekla bih da ih prosječan čovjek ne čita toliko kao prije kada su one bile manje dostupne. Jesu li ljudi samo previše lijeni? Smatraju li oni da je čitanje teško ili dosadno? Koliko mogu saznati iz svojeg svakidašnjeg okruženja, glavni razlog je nedostatak vremena. Naravno da nemaju svi ljudi jednako slobodnog vremena ili uopće nemaju slobodno vrijeme svaki dan, no, ako doista žele čitati, to ih ne bi trebalo zaustavljati u tome da čitaju polako, svojim tempom i uživaju u djelu. Drugi najčešći razlog je to što smatraju knjige dosadnima ili teškima za čitanje. To samo znači da još nisu našli onu koju koja im se sviđa i u kojoj u potpunosti uživaju. To nije tako jednostavno, a jedini način na koji možemo pronaći knjigu je da izaberemo neku i počnemo je čitati. Ako nam se ne svidi, to ne znači da je nikada nećemo pročitati. Uvijek se možemo vratiti čitanju te knjige kada to poželimo. Neke su knjige malo previše složene i zbunjujuće za nekoga tko nema iskustva s čitanjem. Uvijek možemo početi s jednostavnijim knjigama i vratiti se na one složenije kada se smatramo spremnima.

Sada kada smo zaključili da ne postoji pravi razlog zašto ljudi ne vole čitati, voljela bih dati neke preporuke knjiga koje sam nedavno pročitala:

  1. J. D. Sallinger, „Lovac u žitu“

Većina je ljudi već pročitala ovaj zanimljiv roman koji nije težak za čitanje i namijenjen je mladima, ali ako slučajno niste, sada je vrijeme za to.

  1. Ransom Riggs, „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“

Ovaj sam roman čitala kada sam bila nešto mlađa, no sada sam čitala nastavke tog romana („Šuplji grad“, „Knjižnica duša“ i „Zemljovid za čudnovate“) i smatram da su odlični za početak čitanja dužih romana zato što su obogaćeni brojnim fotografijama koje prate priču.

  1. Karen M. McManus, „Lažljivac među nama“

Ovo je kriminalistični roman za mlade koji govori o ubojstvu jednog srednjoškolca. Osumnjičeno je četvero srednjoškolaca potpuno različitih karaktera. Kome ćete vi vjerovati?

Odaberite djelo za sebe i želim vam ugodno i lijepo vrijeme provedeno u čitanju!

Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. (Ciceron)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *