RAZVOJ ŽIVOTA – POTJEČE LI ON S MARSA?

piše: Dora Janja Petrlić 

Sve do prije nekoliko stoljeća, ljudi su vjerovali da oni, poput svih ostalih vrsta, na Zemlji postoje još od njezina postanka. Smatralo se da Zemlja tvori gotovo sav materijalni svijet, a da je njezino stvaranje bilo vrlo nagao događaj, upravo poput Velikog praska u koji danas vjeruje večina znanstvenika. O tome su ljude učile priče o stvaranju svijeta, od kojh nam je najbliža ona iz Postanka, prve knjige Svetog pisma. Slične su priče o svijetu stvorenom u jednom trenutku imale i druge kulture. lako su neki astronomi i prije njega razmišljali o golemim razmjerma svemira, ipak je njegovo pravo izučavanje počelo tek u vrijeme Galilea (1564.-1642.). On je u nebo uperio netom izumljeni durbin te je tako otkrio da univerzum krije još mnoge svjetove, od kojih bi neki, poput našega planeta, mogli biti i naseljeni. Koliko je univerzum golem – baš kao i činjenicu da je on očito stvoren mnogo prije no što je nastala naša vrsta – počelo se sagledavati tek mnogo kasnije, u razdoblju koje danas zovemo dobom prosvjetiteljstva. Ono je nastupilo u osamnaestom stoljeću i u njemu su se pojavili mnogi važni izumi, primjerice balon na vodik i topli zrak te vrlo značajan parni stroj. Ti su izumi u sljedećem (devetnaestom) stoljeću pokrenuli tehnološku i industrijsku revoluciju. U tom dobu inovacije, izučavanje geoloških tvorbi nastalih sedimentacijom u plitkim morima dovelo je geologe do shvaćanja da su takvi procesi trajali ne tisućama ii miljunima, nego čak i milijardama godina – koje danas zovemo gigalenijima. Današnji geofizičari vjeruju da je naš planet Zemija, baš kao i naš Sunčev sustav, nastao prije otprilike 4,6 gigalenija, tj. u trenutku kad je univerzum, danas star oko 14 gigalenija, imao tek nešto više od 9 gigalenija. Čini se da su se moderni ljudi proširili svijetom iz Afrike, krenuvši prije otprilike 50 000 godina, ali je moderena arheologija jasno dokazala da su ljudske zajednice tek prije otprilike 6 000 godina počele razvijati ono što zovemo civilizacijom. Razvoj civilizacije postao je moguć tek pojavom takozvanog inteligentnog života, tj. bića dovoljno svjesnih vlastitog postojanja da prepoznaju svoju sliku u zrcalu. Na našem planetu nalazimo nekoliko primjera takvog ponašanja pa u takva bića ubrajamo slonove, dupine i, dakako, antropoide – porodicu koju tvore čimpanze i drugi viši majmuni, neandertalci i moderni ljudi poput nas. Do danas nije otkriven nikakav znak postojanja inteligentnog života igdje drugdje u svemiru, no kako je on uopće nastao na Zemlji? Fosilni ostatci navodili su na zaključak da su današnje biljke i životinje iznikle iz drugih oblika života koji su ranije postojali na Zemlji, ali ljudi nisu mogli objasniti  tako dobru prilagođenost živih organizama na  životne uvjete bez pretpostavke da ih je takvima već netko projektirao. Misao da se biološke vrste stalno razvijaju (evoluiraju) postala je općeprihvaćena tek kad je Charles Darwin (1859.) tu prilagodbu objasnio načelom prirodnog odabira (selekcije), prema kojem novostvoreni bolje prilagodeni oblici istiskuju stare i slabije prilagođene. Kako ti novi oblici stvarno nastaju postalo je jasno tek 1950-ih godina kad su Watson i Crick otkrili građu DNA. Današnje shvaćanje procesa evolucije koje polazi baš od DNA podupiru fosilni zapisi. Problem je u tome što oni ne sežu baš jako daleko, jer se gube već prije isteka prvog gigalenija. Mi razvoj života možemo pratiti samo do geološke ere koju zovemo kambrijem, iako je očito da su se jednostavni oblici života razvli mnogo prije. Zahvaljujući fosilnim zapisima možemo prilično jasno pratiti kako su se u posljednjh 500 miljuna godina razvili inteligentni oblici Života, iako nam oni ne odgovaraju i na pitanje zašto. O razvoju života prije kambrija ne postoje pravi geološki zapisi. Nevolja je u tome što su se tek u kambriju pojavile prve velike životinje s kostima, dakle takve koje se lako pretvaraju u fosile (okamine). Vjeruje se da su njihovi najveći pretci bila stvorenja bez čvrstog tijela (nalik današnjim morskim klobucima) i da je život prije toga postojao samo u obliku mikroskopskih jednostaničnih stvorenja, a takva za sobom ne ostavljaju jasan fosilni trag. Vratimo li se još dalje u prošlost, zaključit ćemo da je evolucija u početku bila vrlo spora te je nije bilo nimalo lako ostvariti. Čak i u slučaju da su ambijentalno povoljni planeti u svemiru prilično česti, izgledi da se napredni život neće razviti na usamljenom planetu ostaju i dalje vrlo visoki. To znači da će se to dogoditi na samo malenom dijelu njih. Planet na kojem živimo jedna je od tih rijetkih iznimaka. Tako su astrofizičari izračunali tzv. „koincidentnu starost Sunca“. Taj nam proračun govori da je u razdoblju kroz koje se život na Zemlji razvio do inteligentnog stupnja, Sunce već potrošilo dobar dio svojih rezervi vodikova goriva. Da je naša evolucija bila malo sporija, Sunce bi izgorjelo prije nego što bismo došli na svijet! Jedna od teških stepenica na putu uspona života na Zemlji mogla bi biti i postanak eukariotskih organizama (organizama kod kojih stanica ima ju sioženu gradu, jezgru i ribosome).  Među eukariote ubrajamo i velike, višestanične životinje pa tako i nas same, ali i jednostanične organizme poput ameba. Fosilni nam zapisi govore da se prvi eukariotski život pojavio na Zemlji na početku eona proterozoika, tj. prije otprilike dva gigalenija. Smatra se da su u tom razdoblju planetom vladali mnogo primitivniji, prokariotski organizmi, primjerice bakterije. To je bilo u eonu koji zovemo arhajskim. Tvrdnju da je taj primitivni oblik života postojao već na samom početku tog eona potkrepljuju i dokazi – što nas sve stavlja pred zagonetku, jer se to podrazumijeva da se čitav proces kojim je život stvarno započeo odigrao u prethodnoj epohi koju zovemo hadskim eonom i to je najstariji eon u Zemljinoj povijesti. Nema dvojbe da je hadski eon bio poprilično dug, gotovo čitav jedan gigalenij, ali su uvjeti na Zemlji u to doba bili ekstremni. U to je doba krš zaostao poslije stvaranja Sunčeva sustava udarao u Mjesec i stvarao karatere. Zemlja je pak, zbog veće i mase i gravitacijske privlačnosti, bila podvrgnuta još žeščem raskopavanju. To je bombardiranje stalno iznova zagrijavalo površinu planeta.  Samonikli su oblici života bili zatirani već u zametku. Planet Mars je, međutim, imao manju masu i bio udaljeniji od Sunca, zbog čega je nedavno iznesena hipoteza da je bombardiranje na Marsu bilo prije nego na Zemiji. Osim toga, udarci su često od Marsa odbijali odlomke stijenja i neki su od njih zacijelo doplutali i do Zemije. Analiza meteorita koji je na Zemiji stigao s Marsa (meteorita s oznakom ALH8400), izvršena pomoću elektronskog mikroskopa, otkrila je strukturu sličnu strukturi fosilnih mikroba. To dokazuje da su možda na Zemlju s Marsa stigli organizmi. Time se ipak ne može objasniti pojava života na Zemlji jer bi za to na nju trebali stići ne samo fosilni, nego živi organizmi (takvi koji su uspjeli preživjeti iseljavanje na meteoru). O tom se pitanju danas vrlo žustro raspravlja. Još je zanimljivije pitanje jesu li uvjeti na Marsu, koji su vladali u to doba (koje zovemo filocijskim i koji se grubo poklapaju sa zemaljskim hadskim eonom) bili i stvarno prikladni za opstanak primitivnih oblika života. Današnji su uvjeti na Marsu očito neprikladni, barem kad je riječ o površini, jer taj planet prekriva ledena i suha pustinja gotovo nikakve atmosfere sazdane iz tek nešto malo ugljikova dioksida. Sonde koje su se spustile na nj potvrdile su da na polovima postoje male količine smrznute vode. Osim toga, na Marsu su opažene i moge geološke pojave koje povezujemo s erozijom rijeka i udaranjem valova u obalu. To znači da je u nekoj fazi Marsove prošlosti na tom planetu postojala velika količina tekuće vode – baš ono što je najpotrebnije za početak ikakvog oblika života. U tom je ranom razdoblju ona bila skupljena u oceanu. On je u početku vjerojatno bio dubok nekoliko tisuća metara, a središte mu je bilo negdje u blizini današnjega sjevernog pola.  Tako je život možda počeo baš na rubu tog oceana, duboko i daleko u Marsovoj prošlosti. Toj teoriji možemo i prigovoriti. Jedna bi od zamjerki bila da u toj atmosferi nije bilo kisika. Ipak, vjeruje se da su primitivni oblici života na Zemlji opstali i u atmosferi podjednako siromašnoj kisikom te stoga to možda i nije važno.  Druga je zamjerka da je taj drevni marsijanski ocean zacijelo bio preslan za poznate nam zemaljske organizme.  No što ako se život na Marsu već u početku prilagodio tim vrlo slanim uvjetima, a možda se i razvio u slatkovodnim jezerima?  To znači da je život, lako moguće, počeo na Marsu, na rubu njegovog golemog oceana.  Lako je moguće da su naši najstariji preci bili Marsijanci!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *